Razlozi za nenasilno odgajanje djece:
Tjelesno kažnjavanje krši ljudska prava djeteta jer predstavlja napad na djetetovo dostojanstvo i fizički integritet. Prema Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ono u Europi nije dozvoljeno. U Hrvatskoj je Obiteljskim zakonom zabranjeno tjelesno i drugo ponižavajuće kažnjavanje djece.
Ipak neki roditelji vjeruju da je tjelesno kažnjavanje (odnosno udaranje djeteta rukom ili predmetom poput štapa ili remena) učinkovit način postizanja toga da djeca učine ono što im je rečeno. Iako djeca u tom trenutku mogu napraviti što želite, negativni učinci ovakvog kažnjavanja mogu potrajati čitav život.
Poznato je da djeca koja su doživjela tjelesno kažnjavanje znaju imati:
- slabije mentalno zdravlje (npr. manje samopouzdanja, češće depresije),
- lošiji odnos s roditeljima (odnosno, nasilje ih ne uči da poštuju roditelje, već da ih se boje, te ih potiče na otpor i osvećivanje roditeljima, i/ili na udaljavanje od njih)
- slabije razvijenu samoregulaciju i niže moralne standarde (odnosno, nasilje ih ne uči razlozima i načinima ispravnog ponašanja)
- pojačanu agresivnost i društveno neprihvatljivo ponašanje (odnosno, tjelesno kažnjavanje djeci daje dojam da je nasilje normalno, prihvatljivo i učinkovito)
Također je poznato da odrasle osobe koje su kao djeca iskusili tjelesno kažnjavanje češće imaju problema s mentalnim zdravljem te pokazuju više kriminalnog i društveno neprihvatljivog ponašanja,uključujući i obiteljsko nasilje, od odraslih koji nisu bili tjelesno kažnjavani u djetinjstvu.
Međutim, tjelesno kažnjavanje nije jedino ponašanje koje ostavlja trag na zdravlju djece. Također je važno izbjegavati ostale oblike ponašanja kojima se djeca ponižavaju i degradiraju, uključujući ismijavanje, izazivanje kod djeteta osjećaja bezvrijednosti, nevoljenosti, nesposobnosti ili straha.
Praktične smjernice za nenasilno odgajanje djece:
- Nenasilno odgajanje djeteta ni približno ne znači poticanje popustljivog roditeljstva.
- Nenasilni načini reagiranja na djetetovo pogrešno, štetno, opasno ili društveno neprihvatljivo ponašanje mogu uključivati:
- Kada su u pitanju mlađa djeca – odvlačenje pozornosti prije nego se problem razvije; smirivanje djeteta pronalaženjem druge zajedničke aktivnosti.
- Kada su u pitanju starija djeca – razgovaranje o nepoželjnim oblicima ponašanja, upučivanje djeteta da, po mogućnosti s roditeljem, nadoknadi ‘štetu’ koju je svojim ponašanjem izazvalo i ispravi loš postupak, ili uskraćivanje povlastica (npr. gledanja televizije ili susreta s prijateljima).
U ovim je situacijama vrlo važno izbjeći vrijeđanje djeteta te ugrožavanje njegove samosvijesti i dostojanstva – naime ono što treba osuditi je neželjeno ponašanje, a ne dijete.
Mnogi roditelji ustanovili su da mogu izbjeći prisilu u odnosu sa svojom djecom ako su već od njihovog rođenja s njima uspostavili odnos pun osjećaja, poštivanja i zadovoljstva. Ključ uspješnog poučavanja djece da sama reguliraju svoje ponašanje leži u uspostavljanju obostranog poštovanja i u očekivanju suradnje s djecom od njihove najranije dobi.
Da bi djeci pomogli naučiti pozitivne oblike ponašanja, roditelji mogu:
- djetetu redovno pružati pozitivnu pozornost bez obzira na djetetovu dob. Kako dijete raste, ovakvo postupanje uključuje i zanimanje za njegove vršnjake i školske uspjehe;
- pozorno slušati svoju djecu i pomoći im da izraze osjećaje;
- pomoći im da shvate moguće posljedice svojih izbora;
- poticati pojavu poželjnih ponašanja pridajući im pozornost i hvaleći ih, a ignorirati manje manifestacije neželjenog ponašanja;
- ponašati se kao što bi željeli da im se dijete ponaša, komunicirati s djetetom s poštovanjem i svojim primjerom pokazati kako se rješavaju sukobi (konstruktivno).
