Djeca predškolske dobi teže izražavaju svoje emocije i potrebe riječima. To je nešto što ih mi svojim ponašanjem, a ponekad i konkretnim upućivanjem želimo naučiti. Što je dijete manje važnije je da pratimo njegov govor tijela: izraz lica, držanje cijelog tijela, geste. Malo dijete koje je ukočeno kada ga čuvamo i ne prilagodi se našem tijelu šalje nam sasvim drugačiju poruku od djeteta koje se privije uz nas.
U tumačenju znakova koje nam dijete šalje pomaže nam praćenje djeteta u njegovim interesima, aktivnostima, spoznajama i otkrivanju svijeta. Važna je i dobra suradnja, i razmjena informacija o dnevnim događanjima, s odraslim osobama koje se brinu za naše dijete, npr. Odgajateljima u vrtiću.
Naša verbalizacija, reflektiranje onoga što smo primijetili olakšava djetetu shvaćanje značenja događaja koji ga okružuju i značenja promjena koje se događaju u njegovom tijelu kad proživljava neku emociju, ugodnu ili neugodnu.
Da bismo bili što bolji slušači trebamo nastojati vidjeti situaciju djetetovim očima, a tek onda uključiti svoje iskustvo. Tada možemo empatično pristupiti djetetu i pokazati mu da ga istinski čujemo.
